U sklopu proslave Dana grada Stoca sinoć, 14.07.2023. godine je u Stocu u Duhovno-kulturnom centru Sarsenterum održana promocija knjige "Naoko trivijalna pojava", autora Ante Bendera, a koja predstavlja zbirku tekstova sa bloga kojega Ante piše od 2010. godine.

U razgovoru za stolac.co Ante je otkrio svoje misli o 8 važnih životnih tema, a kroz koje je, kao cjeline, i predstavio svoje tekstove u knjizi.

Najprije hvala na interesu za razgovor.

Na prvo mjesto u svojoj knjizi stavio si cjelinu pod nazivom vjera. Na koji način se ona isprepliće u tvom životu i radu?

Nedavno mi je jedan svećenik čestitao imendan porukom: "Sretan imendan! Danas imaš pravo na dvije boce..." Naime, dok je on boravio u mojoj rodnoj župi Krista Kralja u Hutovu, često je bio gost u našoj kući. Često je prepričavao (ne)zgodu koja se dogodila kada sam kao trogodišnje dijete, nakon što sam popio jednu bocu mlijeka, histerično od mame ili pokojne babe tražio još jednu. Na njihovo pitanje čemu sada to, odgovorio sam: "Nisam rek'o Bože pomozi!" I baš to Bože pomozi se isprepliće kroz ovih skoro 40 godina moga života. Spoznaja da Bog pomaže i kad sam dobar i kada nisam je onaj smiraj koji mi daje razlog da budem, kako jedan meni drag svećenik zna reći, uvjereni, a ne samo deklarativni vjernik.

Obitelj - Svjedočimo sve većem broju razvoda braka i udaru na obitelj. To se sve ranije događalo tamo negdje daleko od nas, ali osjetimo takav razdor sve više u našoj blizini. Kako očuvati obitelj i održati je na okupu?

Teška tema. Izazovna. Sve nam je dostupno, a kada kod kažem da je nešto izdaleka došlo nama, vrlo brzo shvatim da sam to dobrovoljno prisvojio, a mogao sam odbiti. Mogao sam i ja u svojoj obitelji potencirati više molitve ili razgovora, više radosti i igre, a manje televizora i interneta. Činjenica je da brzi tempo života melje sve pred sobom, ali je isto tako veliki blagoslov u obitelji imati one koji će ti bez susprezanja kazati da ideš u krivom smjeru, na svoju i obiteljsku štetu. Takvi su svi ovi punoljetni članovi moje uže i šire obitelji, od supruge, roditelja do sestara. Na isti takav, otvoren i iskren način i ja njih korigiram. I tako obitelj ostaje na okupu.

Domovina - Prošao si je uzduž i poprijeko, te zabilježio veliki broj prekrasnih fotografija. Koje mjesto te posebno dojmilo? Gdje se najviše osjećaš "kao doma"?

Kada mislim na domovinu, onda su to dvije, Lijepa naša Hrvatska i Lijepa naša Bosna i Hercegovina. O Hrvatskoj smo učili u geografiji u osnovnoj i srednjoj školi, ali o BiH nismo, nažalost. I u knjizi sam iskreno zabilježio da na prvoj godini studija, kada smo se počeli upoznavati s kolegama iz Središnje Bosne, nisam imao predodžbu gdje su primjerice Žepče ili Rama. Za Ramu sam uskoro morao znati, ne samo gdje se nalazi, nego se u njoj i nalaziti, hahaha. Naime, supruga je iz toga lijepoga kraja sjeverne Hercegovine. A onda sam, zahvaljujući prvenstveno poslovima koje sam obavljao pri Caritasu Mostar uistinu obišao i upoznao brojne gradove i mjesta u obje države. A od mjesta koje me se najviše svidjelo je glavni grad Hrvatske Zagreb u koji rado idem i u kojem se osjećam "kao doma". A ipak, povratak domu ili domovima u moju Donju Hercegovinu je uvijek najljepši.

Baština - Što je čovjekova najveća baština?

Baština je sve ono oko naš što nas stoljećima čini onim što jesmo. Naše stare kamene kuće, dimare, pojate, gumna (u mome rodnome selu Zelenikovcu se govorilo - guvno), saladžovi, kamenice, vratnjici na našim čatrnjama su naša baština. Narodni običaji, pjesme, stil života, opuštenost čovjeka s kamena, sve je to baština. A najveća čovjekova baština je kada shvati da je baština sve oko njega, da je ona ono čega se ne treba stidjeti, naprotiv, baština je ono čime se treba ponositi.

Društvo - U čijem društvu ti najviše uživaš?

Više je društava u kojima uživam. Povremena šira obiteljska druženja su ono što me vrati u djetinjstvo. Druženja u radnim atmosferama, bez ispaštanja posla, su one "pušpauze" koje budu kratak odmor od posla. Trenutno su mi one jako važne. Do unatrag mjesec i pol, svakodnevne kave s kumom i prijateljem su bile toliki užitak kojeg nisam bio ni svjestan do moga prelaska na posao u Mostar. Kava koju povremeno popijem i sa svojim, malo ili malo više starijim prijateljima, je isto društvena igra koju rado zaigram. Jedan od te dvojice me hvali, a drugi kudi, ali nema veze, znam ja da i on uživa u mome društvu.

Posao - Mnogo toga si radio. Koji posao te najviše odmara?

Baš tako, mnogo toga sam radio. Iako će se moji ćaća i mama i sestre nasmijati kada kažem da sam kao dječak čak radio i u Popovu Polju, to ću reći. Ako ništa, smetao sam im. U srednjoj školi sam ljeti argatovao ocu na baušteli. Na fakultetu sam na moru radio na parkingu. Tijekom studija sam honorarno radio na Radiju Čapljini, a odmah nakon završetka fakulteta sam počeo raditi na Običnom radiju koji je tada bio u Stocu, gdje je zapravo i niknuo. Nakon toga sam prešao na Radio Herceg-Bosne na kojem sam već 15 godina. Posao, nazovimo ga tako, u Caritasovim projektima i ustanovama, je trajao 12,5 godina. Prvo Radionica za osobe s invaliditetom Betlehem, a onda i Dom Betanija, oba ta posla su mi puno više dala, nego što sam ja dao njima. Ipak, onoga dana kada sam shvatio da bi bilo pošteno, i prema poslodavcu i prema sebi, oprostiti se to sam i učinio. Što bi rekao Ivan Međedović, koji je prvo bio korisnik Betlehema, a koji je sada u Betaniji zaposlen kao osoba s invaliditetom: "Koga nema, bez njega se može". Toga sam oduvijek bio svjestan. Posao koji me najviše raduje je ipak moj primarni posao, novinarstvo. Kako jednom primijeti moj prijatelj, Stočanin: Vidim ja, prika, da ti baš uživaš u poslu novinara..." I eto, bio je u pravu, inače se ne bih ponovno vratio u stalni radni odnos u medije, točnije na RTV Herceg-Bosne. stolac.co

Prijateljstvo - Na predstavljanju knjige "Naoko trivijalna pojava" sudjeluju i tvoji dugogodišnji prijatelji. Koliko je teško održavati prijateljstva pored posla i obitelj?

Baš mi nedavno jedna kolegica, kada smo razgovarali o predstavljanjima knjige i sudjelovanju mojih prijatelja, kolega i kumova, reče:" Ja bih prije rekla da su oni tebi više braća, nego prijatelji. I stvarno, otvori mi oči. Na prijatelje, a i oni na mene, se mogu uvijek osloniti. Prijateljstvo se ne mjeri po broju popijenih kava ili piva, nego i po onoj šutnji koja može biti i višeminutna na tim kavama, a da ti nije neugodno. Prijateljstvo opstaje i kada vam kum i prijatelj godinama preseli u daleki grad. Opstane i kada se raštrkate po čitavoj Hercegovini, ali kada se svake godine okupite u prosincu na zajedničkoj večeri na kojoj se do pola večeri analizira tko je koliko ostario, a od pola večeri svi si izgledamo mladi i zgodni.