Na nebu su se stidljivo pokazivali prvi znaci zore kad je stigao do samog vrha brda. Otprilike je računao da bi u ovo vrijeme i trebao biti na ovom mjestu, ali otkad je pošao iz sela par puta se prepao da neće stići na vrijeme. Košulja je bila mokra od znoja, a pri svakom izdisaju iz usta je provaljivala zamjetna količina pare. Sjeo je malo odmoriti, samo malo, jer još ima dio puta koji mora što prije i opreznije prijeći. A za to mu svakako treba ovo malo mraka što je ostalo, a on se topio svakim trenom. Desno i duboko dolje, kojih petstotinjak metara, sasvim su se  lijepo vidjela svjetla graničnog prijelaza koji je označavao, u njegovu slučaju, kraj Jugoslavije. Na svjetlu su bili vidljivi i granični milicioneri i carinici, a to je i najbliže što ih je Jozo ikad i vidio. Već od proljetos zavrtjela mu se misao u glavi da prebjegne do Austrije pa u Njemačku i nije ga puštala, s manjim prekidima, sve do prije par dana. A onda je misao prešla u odluku i jednostavno je pošao. Problem se pokazivao u činjenici da nije imao pasoš niti ga je mogao dobiti. Tada devetnaestogodišnji Jozo Raguž nije vidio neku veliku prepreku u toj činjenici pa se samo zaputio na svoj put. Ali ipak će morati nekako zaobići legalni granični prijelaz, kako god zna i umije. Već se naslušao priča o tome kako su naši ljudi bježali preko granice i poslije se javljali iz bijelog svijeta. I bolje im je bilo tamo, bar kako su javljali, a on nije sumnjao u njihove priče.

Krenuo je iz Dubrovnika prije pet dana. Ni sam nije znao kuda će, nije imao nikog bliskog na nekoj poznatoj adresi u Njemačkoj, ali nije se bojao. Činjenica da bi lako mogao završiti u zatvoru na duži vremenski rok, nije ga zaokupljala, ali da se kojim slučajem ozbiljno upustio u takvo razmišljanje, možda bi i odustao. Ovako je nekako bilo bolje. Negdje prije Maribora s vlaka su ga skinuli milicioneri i odveli u stanicu. Bio im je sumnjiv pa su ga malo pritisnuli u sobi za ispitivanje. Kud je to krenuo mladić od nepunih dvadeset, i što on traži ovdje? Lukavo, ali i hrabro je odgovorio kako je došao tražiti posao u Mariboru, a kako su i Dubrovnik i Maribor u istoj državi, ne bi mu trebali uskraćivati kretanje. I stvarno, pustili ga isto popodne. Do granice je para još bilo, ali u džepu više nije ostalo nimalo. Preksinoć je pojeo zadnji komad kruha, a ni on nije bio baš velik. Idućeg dana, kasno navečer, putovanje je nastavio pješice u podnožju brda na čijem vrhu sad sjedi. Glad i iscrpljenost su ga već prilično načeli, ali glupo bi bilo sad odustati kad je već došao skoro do cilja. Nepunih sat vremena nakon što se dokopao vrha brda ugledao je bijeli kamen na kome je pisalo Osterreich i blagi smiješak mu se pojavio na licu. Slobodno je zakoračio iza kamena, ali da je išao čvrsto – nije, jer je već poprilično teško koračao. Nakon vrlo kratkog vremena spazi austrijske policajce, podiže ruke i zavika. Nije znao nijedan strani jezik, nije ga imao gdje ni naučiti, ali galama na svakom jeziku zvuči isto, pa još jače zagalami. Kad je došao skroz blizu policajca, samo mu pokaže na stomak i usta, objašnjavajući kako je gladan. Dva sata nakon tog susreta sjedio je s tim istim policajcem u lokalnoj gostionici. Jozo je jeo, a policajac samo gledao, a onda su otišli u policijsku stanicu. Kako su brzo policijski službenici uvidjeli da Jozo nije nikakav opasan element, već samo običan prebjeg u bolji život, ponudiše mu dvije opcije: prva je Australija, a druga Kanada. Gleda Jozo u njih, u prevoditelja, pa opet u njih i skromno upita ima li kakva mogućnost da produži do Njemačke, ali ga glatko odbiše. Daleko su te zemlje, pomisli on, bojim se da ću se više ikad vratiti kući, vidjeti svoje…ne isplati se to. „Vratite vi mene nazad kad ne mogu u Njemačku !“ poviče. U prvi mah im ne bi jasno kako to on misli,ali kad ga upitaše pa on ponovi isto, ostadoše baš u čudu. Pa nitko još nije prebjegao u Austriju pa isti dan tražio da ga vrate natrag. Osim njega. Ali, čovjek lijepo zamolio, oni mu lijepo ispuniše želju i vratiše ga drugovima na ispitivanje. Kratko ispitivanje pa u zatvor kojih petnaestak dana, a onda vlakom prema Sarajevu. U to doba, a bila je 1959. godina, puno je osoba pokušavalo iz Jugoslavije prebjeći u Austriju pa dalje u svijet, tako da je Slovenija bila na popriličnom udaru prebjega. Zato su oformili poseban zatvor gdje bi smještali one koji nisu imali sreće na svojem putu, a onda bi ih vraćali u republiku u kojoj im je mjesto stanovanja. Budući da je Jozo bio iz Stoca, smjestiše ga uz milicijsku pratnju na vlak za Sarajevo i nakon dva dana opet je bio na ispitivanju. Ni ovi u Sarajevu ne mogu vjerovati da se Jozo dragovoljno vratio iz Austrije, ali budući se nisu htjeli mučiti previše s njim, uputiše ga u Mostar, ali ipak u popratnoj dokumentaciji zabilježiše da se radi o mogućem špijunu. Jer tko se pametan vraća u Jugoslaviju nakon samo jednog dana. U Mostaru ista procedura, ali budući se vjerojatno radilo o ljudima inteligentnijim od svojih kolega iz Sarajeva, pustiše momka bez ikakve kazne na slobodu. I Jozo pravac kući, u Bitunju Gornju pored Stoca. Kod kuće ćaća, mater, dva brata i dvije sestre sretni što im je Jozo došao malo iz Dubrovnika gdje je prije dvije godine našao posao u jednom građevinskom poduzeću. Nisu ni slutili gdje je sve bio zadnjih dana i što je sve prošao. Kad god bi došao doma, veselje bi bilo. Jer ipak je dijete bio kad je pošao od kuće, a i sad je dijete ako se bolje pogleda. A posao u Dubrovniku nije bio baš lagan. Težak fizički rad na građevini dojadi brzo. A drugo nije ni mogao raditi jer nikakvu školu osim osnovne nije imao. Sirotinja kako god okreneš. Nije se tad vratio u Dubrovnik već je otišao u vojsku. Trebalo je i to skinuti s vrata. Nakon vojske Jozo opet sreću potraži u Dubrovniku, ali ovaj put postade kuhar u građevinskom poduzeću jer je u vojsci završio tečaj za kuhara pa je ipak bilo nekako lakše. Kući nikako nije mogao ostati jer se nije imalo od čega živjeti. Obradive zemlje skoro nimalo, ovaca nešto više, krava jedna. Više su vukovi za dvije godine pojeli ovaca nego cijela obitelj otkad se on rodio. Jedno janje se klalo za Božić, ali bilo je godina kad se i to preskakalo, a jedno za Ilindan. Poslije Božića to je bio najveći dernek u Stocu i bio je red omrsiti se makar malo.Više je kao dijete bio gladan nego sit, ali nitko mu nije imao dati što za pojesti. Pamti dobro svoje hlače koje je godinama nosio i u jednom trenutku je primijetio da na njima ima više zakrpa od primarnog materijala od kojeg su bile šivene pa je bilo jako teško pogoditi od čega su u početku  bile sašivene. I tako je bilo kad se iz vojske vratio, glad i neimaština, pa izvoli se snalaziti. Nije se imalo kud već opet u Dubrovnik. A da je osuđen na stalnu selidbu i snalaženje bilo je jasno čim se rodio. Imao je svega godinu dana kad je  Drugi svjetski rat došao na kućni prag pa je cijela obitelj pobjegla iz Bitunje u okolicu Vukovara sve do kraja rata. Onda natrag u Bitunju kako bi smislili kud bježati iz te sirotinje. Taman je živio u Bitunji dok je osnovnu školu završio i samo toliko. A cijeli život joj se vraćao.

Posao kuhara u građevinskom poduzeću nije izgledao kao najveći izazov u životu, iako je bio pristojan. Ali vidje Jozo da nema napretka od kuhanja za građevince pa upisa školu za konobara i po završetku iste se zaposli kao konobar u hotelu Adriatic u Lapadu. To je već bilo nešto, turizam se počeo buditi, stranci počeli pomalo dolaziti na Jadran. Moglo se i zaraditi bolje nego na građevini, a i posao je bio lakši. I engleski je poprilično svladao i pristojno je mogao razgovarati s gostima.

Na vrhuncu svoje karijere LarsWerner iz Goteburga bio je direktor svih željezničkih restorana u Švedskoj. Imao je vrhunski posao i odlična primanja. I volio je putovati. Nikad prije do te 1963.  nije bio na Jadranu pa odluči s obitelji na godišnji odmor doći u Dubrovnik. I to baš u hotel Adriatic. A Jozo konobar u hotelskom restoranu! Upoznali se poprilično već nakon par razgovora i Lars predloži Jozi da dođe u Švedsku raditi kod njega. Odbijeno po kratkom postupku! Nikad poslije Jozo nije znao zašto je odbio. Jednostavno mu tako izletjelo iz usta bez velikog razmišljanja.  Na jesen, kad je sezona završila, opet proradi neki pustolovni crv u njemu i poče razmišljati o ponovnom bijegu preko granice. Već ga je zadnja dva mjeseca jedan kolega svaki dan gnjavio pričom o bijegu i Jozo pristade, nakon upornog nagovaranja, na ponovni bijeg preko granice. Ovaj put ide s prijateljem koji sanja Australiju. Jozo sanja nešto kraće, ali zajednički put bi im trebao biti do Austrije. Opet Austrija, pomisli Jozo. Jedino čega se bojao bila je mogućnost da ga prepoznaju u Austriji ako ga uhvate. Ali negdje je tinjala nada kako bi se ipak mogao dokopati Njemačke prije nego ga otkriju. Međutim, čim su zakoračili na austrijsko tlo, završiše u policijskoj postaji. Ovaj put nije bio toliko gladan koliko umoran od stalnog suputnikovog nagovaranja da ipak odustanu. A prije par dana Jozo jedva pristao na njegov nagovor na bijeg! I još mu je Jozo platio kartu i hranu do Maribora. Nakon samo deset minuta policijski službenik iznese pred Jozu sve dokumente vezano za njegov prošli bijeg i u roku odmah ga vratiše preko granice. Isti put – Maribor – Sarajevo – Mostar, ali ovaj put ostade u Mostaru u zatvoru mjesec dana. Novu frizuru je dobio i lopatu s kojom se po cijele dane družio. Kolega se dokopao Australije gdje je imao strica i više nikad, ali baš nikad se Jozi nije javio. Iduće sezone opet se vratio na svoje radno mjesto u hotelu, a po nekoj čudnoj logici u hotel je kao gost opet došao i LarsWerner. I opet na rajon gdje Jozo poslužuje. Ovaj put nagovaranje je trajalo kratko. Negdje između Božića i Nove godine Jozo je sjedio u avionu. Prvi putu životu. Bio je na letu za Švedsku. I imao je pasoš, također prvi put u životu.

Kad jednom ne krene glatko na granici, obično tako i ostane. Nekako podsvjesno Jozo se tome nadao i dobio je upravo to. Na graničnoj kontroli zaustavlja ga švedski policajac, provjerava dokumente i mrtvo hladno kaže Jozi da ne može u Švedsku. Ne primaju! Nema mjesta! Nema radnih dozvola! Ni sam više nije znao što su mu rekli kao razlog, ali dalje se ne može. Ali ne može tu ostati, pa ga policajac pita ima li dovoljno novaca za povratnu kartu. Izvadi Jozo novčanik, nešto malo novaca unutra, ostatak je doduše bio na nekom drugom mjestu, i razočarano policajcu pokaže svu siću za koju se moglo pošteno jesti u osrednjem restoranu u toj Švedskoj. „Nego, mogu li ja nazvati ovog gospodina, možda mi on pomogne?“ govori policajcu pokazujući vizit kartu od gospodina Larsa, na čiji nagovor je i došao ovdje. Pogleda policajac sumnjičavo pa odluči sam nazvati broj s posjetnice. Nakon par minuta vraća se policajac, ali sad s nekim ljubaznim osmijehom, nije to onaj od malo prije, rekao bi Jozo. Prilazi, smije se ko cirkuski medo, kaže on će ponijeti oba Jozina kofera nek on samo ide za njim. Ide Jozo, ne pita previše, nije ni pametno kad ovako lijepo ide. Izađoše ispred aerodroma, dozva policajac taksi i ljubazno objasni vozaču kamo treba odvesti gospodina s brkovima koji namjerava ostati u Švedskoj. Još mu se i nakloni i ode svojim poslom. Nakon kojih dvadesetak minuta vožnje, Jozo se nađe pred nekim restoranom, uze svoje kofere, uđe unutra, upita za gospodina Larsa, i čim izgovori njegovo ime i prezime, konobari se nakloniše i odvedoše ga do jednog stola na kojem je velikim slovima pisalo „RESERVE JOZO“. Nije ni sjeo za stol kad dođoše svirači. Sve mu nekako čudno, pomalo se boji da ga nisu zamijenili s nekim drugim, ali ne buni se. Hrana, piće, posluga, ne zna se što je bolje…Nitko ne traži da se išta plati, a Jozo i ne pita. Nakon kojih sat vremena u restoranu se ukaza glavom i bradom sam gospodin LarsWerner, svojevrsni domaćin čovjeku s juga. E, to je bio zaista pravi doček, pomisli Jozo, a nakon pola sata razgovora krenuše u restoran na željeznički kolodvor. Čim su ušli, a Lars je bio glavni direktor svih restorana, osoblje doslovno stade u stav mirno. Ide Lars, pokazuje bar, restoran, kuhinju…Jozo hrabro gazi za njim, sve mu još uvijek čudno. Netko reče da je to inspektor s direktorom, a kad gospodin Larsreče šefici restorana da će Jozo naredni period kod njih svaki dan imati tri obroka besplatno, ova zaključi da je Jozo direktorov sin. A Jozo, pravi Raguž, crn ko cigo, a LarsSkandinavac, pjegasto plavi lik. Nije baš neka veza, ali Jozo ništa ne reče, opstanak je u pitanju. Sutradan Lars osobno pođe s Jozom na policiju i reče kako je Jozo došao raditi i da mu što hitnije srede sve potrebne dozvole, inače Lars više nikad neće moći vidjeti Dubrovnik. I bi tako, doduše, skoro tri mjeseca, ali sredilo se. Do tada je Jozo upoznao Goteborg i pomalo se navikavao na sjever. Činjenica da solidno govori engleski nije puno pomogla jer je većina Šveđana znala samo švedski. Odluči Jozo krenuti na tečaj tog zamršenog jezika, ali odustade već nakon prvog sata. Nije mu nešto legla ona učiteljica, veli on, i odluči stvar prepustiti vremenu. Jednog dana shvati da odlično čita,piše,govori i razumijeove ljubazne ljude i da je još jedna prepreka svladana. Do tad je uglavnom radio pomoćne poslove po restoranima koji nisu zahtijevali veliko poznavanje jezika. Sobu je uglavnom dijelio s još nekim jer je smještaj bio poprilično skup. Nakon pet godina ispade prilika za novi, unosniji posao i Jozo ga prihvati u roku odmah. Zaposlio se kao konobar na izletničkim brodovima koji su plovili po Skandinaviji i do Njemačke. Već tada je izvrsno vladao švedskim i engleskim, a postao je i cijenjeni konobar. Radilo se puno, ali para na brodu nije kapala, doslovno se slijevala u džepove. Budući je na brodu, za švedski standard, bilo poprilično jeftino, gosti su trošili puno, ali i častili osoblje. Jozo je uvijek bio zadužen za elitne goste, a takvi su ostavljali konobarima ponekad i mjesečne plaće. Bile su to one zlatne sedamdesete koje se teško ponavljaju. Jozo se najedanput našao u nekom drugom svijetu, iznajmio je veliki stan, izlazio u najbolje klubove, oblačio se na najboljim mjestima, odijela su isključivo bila Armanijeva, a sjeća se da je puno puta kupio cipele za petsto njemačkih maraka. U doba kad je prosječna plaća bila dvjesto u tadašnjoj Jugoslaviji.I koliko god je trošio, a nikad nije brojao kad je zabava bila u pitanju, još više se slijevalo u džepove.Bitunja, sa svojim siromaštvom  izgledala je  jako daleko, kao iz nekog drugog života. Ali često je mislio o jugu i nekom drugom suncu. Nakon vrlo kratkog vremena Jozo je kupio, nakon dva polovna volva, novog, novcatogmercedesa. Prvi na parkingu na koji je pucao pogled iz njegovog velikog stana. Susjedi iz zgrade ljubomorni, zavidno gledaju auto koji strši na njihovom parkingu. I sjedne Jozo sredinom ljeta u mečku, ukrca djevojku, lijepu Dankinju, i pravac Dubrovnik. Život je ponekad lijep, pomišljao je dok je silazio k jugu. Došao je u Dubrovnik, i uzeo sobu baš u hotelu Adriatic  gdje je radio do prije par godina. Većina kolega još je tamo radila. Nije ni njima tad bilo loše, ali ovo što je Jozo imao bilo je ipak za par klasa bolje. Do prije par godina nikad nije ni pomislio da će nekad odsjesti u hotelu u kojem je radio. Bio je na vrhu, palo bi mu ponekad na pamet.

Šećući jednom ulicama Goteborga naiđe na čovjeka koji ga je i doveo u Švedsku, gospodina Larsa. Lars se prije par godina preselio u Stockholm i skoro su bili izgubili kontakt. Veselje na licima je bilo zaista veliko. Kad mu je Jozo ispričao gdje radi, kako dobro zarađuje i kako živi,Lars i supruga mu ostadoše u čudu, jer netko u Švedskoj ne uspije to napraviti za cijeli život. Jozo je to postigao za pet-šest godina. A kad je došao, nije znao jezik, nije imao prebijene pare, nije čak očekivao da će ostati ovdje. Ali ostade i postade, rekli bi stari ljudi. Međutim, kad je sve izgledalo idealno, a Jozo bio u punoj snazi, počeše se javljati zdravstveni problemi. Počeše bolovi u kralježnici i Jozo ode prvi put na bolovanje. Ne smije dizati teško, sagibati se, stajati puno na nogama….kralježnica je izgleda bila slaba karika koja je prva počela pucati. A volja za životom i radom do neba. Međutim, sve manje je radio, a sve više morao odmarati. Kako je najedanput dobio puno slobodnog vremena, počeo je više putovati. To ipak nije bio veliki teret za zdravlje, čak mu je i godilo. Nekad bi sjedio ujutro na kavi u Goteborgu, a navečer bi već večerao na Kanarskim otocima, Maldivima, Španjolskoj ili Francuskoj. Bez prethodnog plana. Društvo je uvijek imao, para je bilo, a uz pare je dolazilo sve ostalo. I onda bi na takvim izletima ostajao po dvadesetak do mjesec dana. I za svako novo putovanje kupovao je kompletnu novu garderobu. Sve otprije išlo je ravno u kontejner.Jozo je bio džek u svakom pogledu. Visoki, zgodni, tamnoputi južnjak, uvijek je bio na oku zgodnih Šveđanki. K tome, poznavao je izvrsno jezik i znao se fino ophoditi pa je uvijek bio u središtu pozornosti, u kojem god društvu bio. A družio se i putovao jer je u njemu živio veliki avanturist.

Na jednom od svojih čestih putovanja dođe u Župu i odluči napraviti kuću. Nek ima, razmišljao je, nek se nađe, nikad se ne zna. Pošao je na odmor bez nekog posebnog cilja, a u džepu je imao novaca za skoro cijelu kuću. I kupizemlju pa kuća niknu veoma brzo, poviše Trgovišta. Sve je više dolazio na jug, sve manje radio jer leđa nisu dopuštala. Skoro da nije radio….Uselio je u svoju, baš svoju kuću, pred sami rat. Sve do sada su bili nečiji tuđi stanovi, sobe, koje je puno puta dijelio s drugima jer nije sam mogao plaćati. Imao je i velike stanove u kojima je živio sam, imao je u tom dijelu života para, ali nisu bili njegovi, već unajmljeni. I o tome bi se dalo štošta ispričati. Sad je ipak u svojoj kući i pomalo se želi vratiti ovdje i živjeti na miru. Ovdje je i počeo neku karijeru i vuče ga ovdje. Ali valjda je ostao onaj neki mali dio baksuza u njemu, pa stvari krenu nizbrdo kad se najmanje nadao. Kad je bježao s ovih prostora, vraćali su ga i jedva se izborio da se odseli. Sad kad se želio vratiti, rat se pobrinuo da se to ne dogodi. Nakon prvih granata, već poprilično oštećene kralježnice nekako se dovukao do Švedske. Nova kuća, upravo useljena, zapaljena. Putnik jednom – putnik vazda, pomišljao je često u tom periodu. U međuvremenu je dobio švedsko državljanstvo i otišao u mirovinu. Drugo useljenje je imao nakon rata, kao i većina ljudi u Župi. Prestao je putovati, ne što ne želi, već što ne može. Kralježnica mu je danas  toliko loše da uopće ne može sjediti, samo leži. Kad ide kod zubara, onda leži u čekaonici na trosjedu, dok ne dođe na red. Može hodati, ali oprezno, a rijetko, kratko može voziti auto. Nije više onaj mercedes, ne bi mogao sjesti u njega jer je takav auto za njega prenizak, sad je to terenac, povišen, baš kako njemu odgovara. Priča i kako jede ležeći, već se usavršio. Nitko nije ni sumnjao u to, Jozo uvijek nađe neki način da se prilagodi. Živi sam, nikad se nije ženio. Ljeti mu dođe kći iz Švedske. On gore ne ide, ne može. Prije par godina odveo je tu svoju kćer u Bitunju da vidi gdje joj je otac rođen i u kakvim uvjetima je živio. Iako ima preko četrdeset godina nikad nije vjerovala svom rođenom ocu da govori istinu kad bi o tome pričao. Ponekad je potrebno puno za povjerovati, ali kad se to dogodi, onda više nema sumnji. A možda da nije bilo takve neimaštine i gladi, možda Jozo nikad ne bi bio tako gladan uspjeha. A s druge strane teško je imati džep u Švedskoj, a srce na jugu, raskomada to čovjeka. Ili ga sazida još čvršćeg, Nikad se to ne zna.

Izvor: zupanet.hr | Stanko Krnjić