Na današnji je dan otpočeo rat koji nije bio rat. Makar ne rat koji se ticao sviju. Na današnji će dan jedna loša prognoza, jedno nojevsko zabijanje glave u pijesak, jedno ulizivanje poradi kupovine već izgubljenog mira roditi krvavom agonijom. Isprva za taj mali i plodni hercegovački eden, u sljedećem momentu za čitavu državu.
Na današnji je dan izdahnulo Ravno. Na današnji jer je šesti negdje u sredini od prvog do trinaestog koliko je ginulo i nestajalo. Na današnji dan jer je baš na ovaj dan predsjednik države kojoj Ravno pripada u TV kamere otpuhao Ravno, odrekavši ga se hladnim riječima: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode.“
Pod kišom granata kukavičjih ispaljenih s okolnih brda, jer je za sići među mahom stari narod i njegov mršavi ajvan ipak trebalo zeru hrabrosti, Ravno je nestajalo. Naizgled ničije i ostavljeno. Dok ga se ne sravni sa zemljom, kako su agresori olovom i riječima znali govoriti i orgijati nad njegovom tužnom sudbinom.
Opravdanje za zločine nalazilo se u mitologiji poremećenosti. Od ustaških baba koje su u Drugom svjetskom ratu kastrirale, do ogrlica od dječjih kostiju. Pa iako nitko normalan u te nebuloze ne bi trebao povjerovati, našli su se valjda pijani od alkohola i pijani od mržnje umovi. I učinili su zlo.
Da, treba ostati čovjek i kada se o nečovječnosti govori, pa napomenuti kako uvijek i u najgorem zna bljesnuti zrno ljudskosti, pa se pojavilo i to početka groznog listopada '91. u Ravnom, i to u peru novinara koji nije mogao gledati nevinu i ničim opravdanu smrt. Kao da se smrt inače može opravdati ovozemaljskim rječnikom.
